LINCURA (Gentiana lutea L.)

LINCURA - Gentiana lutea L.

FAMILIJA: Gentianaceae

Narodna imena: srčanik, srčenjača, lincjura, goreč, gencijan raven, čemer, sviš.


Botaničke osobine
Lincura je višegodišnja zeljasta biljka čija uspravna, nerazgranata snažna stabljika naraste do 1 m. Ima veliko lišće sa izraženom paralelnom nervaturom, plavozelene boje.

Lišće u donjem dijelu stabljike je široko, jajasto, na drškama, dužine do 30 cm i širine oko 15 cm, dok je srednje lišće sjedeće i obuhvata stabljiku.

Lijepi cvjetovi sa 5 - 6 kruničnih listova, zlatnožute boje, sakupljeni u štitaste cvasti.

Cvjeta od jula do avgusta.

Plodovi su duguljaste čahure, pune sitnog semenja smeđe boje.

Podzemni dio sačinjava razgranat, dugačak korijenov sistem, spolja žuto-smeđ, a iznutra žuto-bijel, oštrog i gorkog ukusa. Podzemni organi su vrlo razvijeni, dugački do 1 m, debeli i sočni.

Kemijski sastav i osobine
Droga lincure (ne samo G. lutea već i G. punctata L., G. pannonica Scop. i G. purpurea L.) - Gentianae radix - sadrži glikozidne gorke materije, nagorak alkaloid gencianin, tanine, sluzi, šećere, etarsko ulje i boju gentizin. Gorčinu droge uslovljava genciopikrozid i amarogentin koji ima najveću gorčinu koja se osjeća i u razblaženju 1:58 miliona. Gentiozin i izogentiozin sprečavaju razvoj mikroorganizama.

Na osnovu gorkog ukusa, koji treba da odgovara broju gorčine 10.000, droga se koristi u farmaciji kao amara pura, kao lijek za poboljšanje probave, za pobuđivanje rada želuca, jetre, žuči, kod pomanjkanja apetita (Tinct. Gentianae). Lincura je pre kininove kore u Evropi bila jedini lijek za liječenje malarije. U narodu, naročito u planinskim krajevima koristi se za stomak, protiv groznice, za jačanje i posipanje rana. Upotrebljava se uglavnom prije jela.

Sama ili u mješavini sa drugim drogama sličnog djelovanja, upotrebljava se kao sredstvo za jačanje organizma (imuniteta).

Tinctura Gentianae ili gorka rakija koriste se i kod upala vena, i to interno ili spolja u vidu obloga. U francuskoj narodnoj medicini koristi se protiv zamora, nedostatka apetita i kostobolje. Za potrebe farmacije korenovi lincure ne smeju da budu fermentisani i ne smeju da sadrže korijen kiselice (Rumex).

Fermentisani korijen koristi se u proizvodnji vina, gorkih alkoholnih pića i likera.


Uzgoj Lincura raste po planinskim livadama i pašnjacima Pirineja, Alpa na Balkanu i u oblastima Karpata od 1.500 – 1.800 m nadmorske visine. Pošto je u prirodi ima sve manje, stavljena je pod zakonsku zaštitu na osnovu Naredbe o zaštiti biljaka kao prirodnih retkosti. Savjetuje se da se gaji u planinskim predjelima. Uspjeva u slabo zasenjenim višim predjelima, na srednje rastresitim zemljištima sa dovoljno vlage i bogatim krečnjakom.
Lincura se razmnožava svježim sjemenom. Sjeme se posije u jesen, u slobodnoj prirodi, u dobro pripremljeno šumsko zemljište ili u ladice, prekrije se šumskim humusom ili iglicama četinara, navodnjava se i čuva od ptica. Ako treba da sjeme proklija u proljeće, mora preko zime promrznuti.

Lincura se u početnim fazama rasta veoma sporo razvija, a tek u trećoj godini rast je nešto brži i korijen ojača. Zato se biljke proklijale u proljeće ostavljaju još godinu dana na istom zemljištu, s tim da se ljeti zalijevaju i čuvaju od jakog sunca. Druge godine, rano u proljeće biljke se rasađuju u unapred pripremljene dublje jamice na razmaku 50 x 50 cm, na dobro pripremljenom zemljištu.

Nasad se često zalijeva, a zemljište se praši i čisti od korova. Na početku izraste prizemna lisna rozeta. Cvjeta tek u petoj ili šestoj godini. Preporučuje se da se gaji da bi se sačuvala i širila jer se njen koren traži.

Za berbu korijena lincure najpogodnija je peta i sledeća godina. Tada je korijen dugačak do 40 cm i težak iznad 400 g. Skupljaju se samo stariji korijenovi od biljaka koje su već cvjetale. Korjenovi se vade pažljivo, da se podzemni dio ne bi oštetio i ostao u zemlji. Korijen biljaka starih 10 godina težak je i do 5 kg, starijih još i više.

Prinos je različit, zavisi od uslova uzgoja. Obično se kreće od 3.000 – 5.000 kg/ha.
Korijenje se opere pod mlazom vode da bi se odstranila nečistoća, izreže se po dužini na rezance prečnika pola centimetra i u što kraćem vremenu, u tankom sloju, suši na temperaturi 45 - 60 oC.

Osušena droga je žute do crvenosmeđe boje, ravnog preloma, karakterističnog mirisa, a ukusa najprije slatkog a zatim jako gorkog.
U novije vrijeme se traži sasvim blijeda droga, koja se dobija sušenjem na 80 oC, odmah nakon iskopavanja. Odnos pri sušenju je 3,5-5 : 1.

Droga Gentianae radix je bila oficinalna prema Jugoslovenskoj farmakopeji IV.



Preneseno iz knjige "Gajenje lekovitog bilja" od J. Kešgecija.
Pripremio i prenio Lakky, 11. 08. 2011.
Kontakt mail: lakky63@gmail.com