BIJELI SLJEZ - Althaea officinalis L.

BIJELI SLJEZ - Althaea officinalis L.

PORODICA: Malvaceae

Narodna imena: ajbiš, bijeli šljez, bili sliz, dobri slez, navadni slez, pitomi slez, pitomi šljez, slez, slezovina, šljez, šljezovina, trandovilje, trandafil, veliki sliz.


Smatra se da je bijeli sljez porijeklom iz zemalja oko Kaspijskog, Crnog, i istočnih dijelova Sredozemnog mora. Odatle se raširio čak u Australiju i Ameriku. U mnogim zemljama zapadne i srednje Evrope uzgaja se zbog korijena, lista i cvijeta koji se upotrebljavaju u medicini.
Kod nas ga ima po riječnim otocima i ritovima pored Dunava, Save i drugih rijeka, kao i po vlažnim livadama, pored puteva i drugdje.

Botaničke osobine

Bijeli sljez je višegodišnja zeljasta biljka, sa jakim korijenovim sustavom. Korijen je razgranat, mesnat, izvana bljedožute a iznutra bijele boje i sluzav. Ukus mu je slatkast. Iz korijena prvo izbijaju zeleni, okruglasti listovi, a tek nakon njih izbija više uspravnih stabljika, visine 60-200 cm, sa krupnim naboranim listovima. Liska je srcastog do izduženo jajastog oblika sa zaoštrenim vrhom, po obodu jako nazubljena. Dužina liske je 5-10 cm. U pazuhu listova javljaju se bijeli do blijedoružičasti cvijetovi. Krunica je sastavljena od 5 latica. Cvijeta od juna do septembra. Cijela biljka je obrasla sivobijelim dlačicama. Sjeme je u obliku okrugle pločice, boje nepržene kave. Plod je šizokarpijum. Težina 1.000 sjemenki je od 3 do 5 gr.

Kemijski sastav i upotreba

Bijeli sljez je odavno poznat kao narodni lijek. Danas se upotrebljava i u narodnoj i u službenoj medicini. U upotrebi su korijen (Radix Althaea), list (Folium Althaea) i cvijet (Flos Althaea). Najviše se koristi korijen, a manje list i cvijet. Sljez sadrži: 30 - 35 % sluzi, oko 35 % škroba, oko 1,5 % masnog ulja, pektina, tanina, asparagina, lecitina, fitosterola, fosfata i dr. Sluz se rastvara u vodi i hidrolizom daje glikozu, galaktozu i ksilozu.
Zbog velike količine sluzi, korijen se upotrebljava kao sredstvo za liječenje katara organa za disanje i protiv kašlja. Sljezova sluz je blago sredstvo protiv upala sluznice mokraćnih, spolnih, disajnih i probavnih organa. Ulazi u sastav raznih čajeva. Čaj od sljeza (Species Althaeae) sa ostalim biljkama povoljno djeluje na kašalj, bronhitis, plućni katar, bronhijalnu astmu, čak je efikasan i kod početne faze tuberkuloze pluća. Sljezov korijen se upotrebljava i spolja, pomiješan sa medom u vidu kaše protiv upale očiju i kao oblog za opekotine. Kao blago sluzno sredstvo daje se protiv proljeva, za klizme i obloge na upaljena mjesta. Mljevenjem korijena bijelog sljeza i prosijavanjem, dobija se prašak koji služi za posipanje pilula i izradu raznih poslastica i lijekova. Lišće se koristi za salate i druga jela.

Uzgoj

Pogoduje mu lako, duboko, vlažno zemljište, a najviše riječni nanos koji je povremeno plavljen. Najviše prinose daje na svježim aluvijalnim nanosima, lakim ritskim crnicama i ostalim zemljištima koja imaju povoljnu fizičku strukturu. Smonice i druga teška i vezana zemljišta nisu pogodna za uzgoj. Za uzgoj se obično izoliraju parcele koje su periodično poplavljene. Bijeli sljez može bez oštećenja provesti pod vodom 20 - 30 dana. Nakon povlačenja vode nastavlja normalno da se razvija.

Bijeli sljez je biljka kontinentalne klime. Naročito se dobro razvija u umjereno vlažnoj i toploj klimi. Najbolje uspijeva u krajevima sa godišnjom sumom padavina oko 600 mm. U toku zime nije osjetljiv na niske temperature, pa bez oštećenja podnosi i temperature niže od -20 oC.
Na istom mjestu bijeli sljez ostaje 2 godine. Utvrđeno je da se u trećoj godini korijen malo povećava i dobija u težini, uz gubitak kvalitete. Pored ovoga višegodišnji uzgoj nije opravdan i zbog masovne pojave štetočina i bolesti. Sljez se uzgaja u plodoredu, obično posle đubrenih okopavina. Dobri predusjevi su i strna žita. Na isto zemljište se vraća nakon 4 godine.

Priprema zemljišta za uzgoj sljeza obuhvaća duboko oranje u jesen (na 40 - 60 cm), zbog toga što bijeli sljez razvija jak korijenov sustav. Ako se sije ili sadi u jesen, odmah poslije oranja obavlja se i predsjetvena priprema. Ukoliko se sije u proljeće, tada se vrši predsjetvena priprema zemljišta. Pri uzgoju se primjenjuju mineralna i organska gnojiva. Stajnjakom se gnoji pod predhodnu kulturu (30 - 40 t). Mineralna gnojiva se dodaju pri osnovnoj obradi - oko 100 kg/ha P2O5 i oko 80 kg/ha K2O a dušikom se prihranjuje u toku vegetacije (60 - 80 kg/ha N).

Bijeli sljez se može proizvoditi direktnom sjetvom sjemena, sadnjom rasada i dijeljenjem korijena. Smatra se da je na većim površinama najekonomičnija direktna sjetva u jesen (novembar - decembar) ili u proleće (mart). Sjeme se sije na rastojanju 60 - 70 cm red od reda, plitko, na 1 - 2 cm dubine. Radi ravnomernije sjetve moguće je sjeme predhodno pomiješati sa pjeskom. Po jednom hektaru je potrebno 5-6 kg sjemena pod uslovom da je dobre klijavosti. Sjeme niče za oko mjesec dana. Bez obzira na to da li se radi o jesenjoj ili proljetnoj setvi, parcela mora biti dobro pripremljena za sjetvu a zemlja dobro usitnjena.
Bijeli sljez se može proizvoditi i pomoću rasada. U tu svrhu obično se u junu - julu sije u hladne lijehe, omaške ili u redove čiji je razmak 15 - 20 cm. Za sjetvu 1 m2 lijehe potrebno je oko 8 gr sjemena. Sjeme niče za 20 dana. Biljke u fazi 5 - 6 listova, tj. visine oko 10 cm, rasađuju se na stalnom mjestu rano u jesen (septembar - oktobar). Sade se ručno, na razmaku 50-70 cm red od reda i oko 30 cm između biljaka u redu. Sa 1 m2 leje dobija se oko 300 sadnica bijelog sljeza. U procesu proizvodnje rasada preporučljivo je klijance zalijevati 0,1%-nim rastvorom Benomila da bi se zasad zaštitio od paleži klijanaca ( Rhizoctonia sp.).
Dijeljenjem korijena, sljez se razmnožava u selekcionom radu.

Kod uzgoja bijelog sljeza od primenjuju se pljevljenje i okopavanje, proređivanje i prihranjivanje. Prvo pljevljenje i okopavanje je kad su biljke u fazi 3 --4 lista. Ujedno se biljke mogu prorjeđivati na razmak oko 30 cm između biljaka. Drugi put se zemljište kultivira obično kad su biljke visoke 30 cm. Prihranjuju se u dva navrata, u vrijeme prvog i drugog kultiviranja sa po 30 - 40 kg/ha N. Korijen se najbolje razvija kada je zemljište rastresito, bez pokorice i korova, pa je zato izuzetno važno da se ovim mjerama posveti posebna pažnja.
U toku vegetacije usjev se može, po potrebi, navodnjavati. Ukoliko se sljez uzgaja kao dvogodišnja kultura, na kraju vegetacije prve godine, prilikom kultiviranja se gnoji sa oko 80 kg P2O5 i 60 kg K2O po hektaru.
Od štetočina koje napadaju bijeli sljez najopasniji su buhači (Halticinae). Za njihovo suzbijanje može se koristiti Fenitrotion (0,1 %) ili Sevin S-50 (0,15-0,20 %) uz poštovanje rokova poslednje primjene preparata.
Od bolesti je najčešća i najopasnija hrđa (prouzrokovač je gljivica iz roda Puccinia). Ona najčešće napada lišće, izazivajući na njemu žutosmeđa ispupčenja. Preventivno se suzbija pomoću preparata Cineb S-65 (0,2 - 0,3 %), Ditan M-45 (0,2 %), Propinet (0,2 %), uz dodavanje okvašivača (Sandovit, Radon).
Sljez se uzgaja kao jednogodišnja i dvogodišnja kultura. Korijen se vadi u jesen (oktobar, novembar) ili u proljeće (mart). Utvrđeno je da sluzi najviše ima u oktobru, na kraju vegetacije, zbog čega korijen treba brati u to vrijeme. Vadi se izoravanjem plugom bez plužne daske, u uslovima umjerene vlažnosti zemljišta. Sa izvađenog korijena odstranjuju se nepotrebne primjese. Zatim se korijen pere u hladnoj tekućoj vodi, pa se prenosi u prostorije gdje se ljušti i seče na više dijelova, obično oko 10 cm dužine. Tako pripremljen korijen se suši u termičkim sušarama na temperaturi oko 45 oC. Dobro osušena droga je bijele do svetložute boje, na prelomu dosta praši, mirisa je slabog a ukusa svojstvenog, sluzavog i sladunjavog. Od 3 - 4 kg svježeg korena dobije se 1 kg suhog.

Osim korijena, koji se vadi prve ili druge godine, beru se lišće i cvjetovi. Lišće se može brati i više puta tokom godine, ali je najbolje prije ili za vrijeme cvjetanja tj. u julu i avgustu. Smatra se da se u prvoj godini može brati najviše 1/3 lišća. Bere se zdravo i neoštećeno lišće. U drugoj godini broj berbi je veći nego u prvoj. Odnos svježeg i suhog lišća je oko 6 : 1. Osušen list je debeo, mek i kadifast pod prstima, bjelozelene boje, nema mirisa a ukusa je slabo sluzavog. Cvjetovi se kod dvogodišnje kulture beru u obe godine. Odnos svežeg i suhog cvijeta iznosi 7-8 :1. Lišće i cvijetovi se suše u sušarama na temperaturi od 50 oC. Drogu je potrebno čuvati u dobro zatvorenim posudama, zaštićenu od vlage i insekata.
Sa jednog hektara može se dobiti 1.000 – 1.500 kg/ha suhog korijena, do 1.000 kg suhog lišća i oko 80 -100 kg suhih cvjetova. Prinos sjemena iznosi 200 - 500 kg/ha.
Za drogu Althaeae folium - list bijelog sljeza - standard JUS E.B3.037 zahteva sledeće:

- broj bubrenja, oko 25
- potamnjeli listovi, najviše 1 %
- zaraženi listovi, najviše 1 %
- organske nečistoće (biljne), najviše 3 %
- neorganske nečistoće, najviše 2 %
- vlaga, najviše 13 %
- pepeo, najviše 15 %

Za drogu Althaeae radix - korijen bijelog sljeza - standard JUS E.B3.043 predviđa sledeće:

- broj bubrenja, oko 20
- nepotpuno oguljeno korijenje, najviše 15 %
- organske nečistoće (biljne), najviše 4 %
- organske nečistoće (životinjske), najviše 5 %
- neorganske nečistoće, najviše 1 %
- vlaga, najviše 14 %
- pepeo, najviše 7